Kako nikada ne odustati? Odgovor na ovo značajno pitanje svakako će biti odgovoreno do kraja čitanja ove inspirativne knjige, a još, prema mojem mišljenju, dojmljivije osobe i autorice koja se krije iz nje. U ovome djelu, autorica se dotiče pitanja rasne jednakosti, emancipacije žena i rodne ravnopravnosti, pitanja prava na obrazovanje.
„Budući da sam dvorasna osoba tamne boje kože odrastala u pretežito bjelačkom području, neizbježno su me primjećivali jer sam izgledala drugačije od većine. Jedno je kad vas primjećuju, no kad se prema vama gadno ponašaju, nešto je posve drugo. Moja je obitelj podnosila pogrde djece koja su poput papiga prenosila rasizam svojih roditelja, kao i nasilne napade razbijača, koji su toliko često ciglama gađali naše prozore da smo znali da će ih ponovno razbiti čim bismo ih zamijenili. Otac je jurio za onima koji su ih bacali i doslovno ih vukao do kuća njihovih roditelja kako bi ih prisilio da plate štetu. (Danas to ne bi smio raditi.) Takva razina neprijateljstva ostavi snažan dojam na dijete jer ga nije u stanju niti artikulirati. Osjećaš da te mrze iako nisi učinio ništa da to zaslužiš, stoga misliš da s tobom nešto nije u redu, a ne da nešto nije u redu s njima.
Dijete se mora osjećati sigurno, osjećati da pripada, ali kada se o vama stvori mišljenje i prije no što otvorite usta i nešto kažete, osjećate da to nije tako. Činilo se nepoštenim jer sam se u sebi osjećala isto kao moji mali bijeli prijatelji. Sviđala nam se ista glazba i iste televizijske emisije, disali smo isti zrak, jeli istu hranu, imali iste osjećaje – ljudske. S vremenom sam razvila zaštitno polje oko sebe koje postoji i dandanas.“ (Evaristo, Manifest: Kako nikada ne odustati, str. 21.)
Pred vama je osobna ispovijest žene koja je naumila uspjeti unatoč velikim životnim preprekama (neprihvaćanje okoline zbog vlastite boje kože i zbog toga neutemeljene nekompetentnosti u odnosu na druge, ali i queer seksualnoga opredjeljenja).
Evaristo je iznimno zahvalna osoba, zahvalna za sve što je stekla svojim radom i što je prošla tijekom života. O tome svjedoči sljedeći citat: „U osnovi sam zahvalna što nisam rasla u obitelji u kojoj bih morala ispunjavati roditeljske ambicije i što su me poticali da sama gradim život kao odrasla osoba.“
Njezino djetinjstvo prožeto je lošim, netrpeljivim susjedima, nerazumijevanjem okoline, i osude drugih. No, unatoč tome ona je postala statusni simbol u afroameričkim književnim i feminističkim krugovima te postala prepoznatljiva po svojem osebujnoj poeziji i prozi.
Početak nije bio lak, morala je doslovce preklinjati da pročitaju njezine knjige ili je uvrste na popis gostujućih književnika nekog književnog događanja. Danas je stoga Evaristo dobitnica Bookera i jedna od vodećih britanskih književnica, ako ne i jedna od najprepoznatljivijih u svijetu.
„Visoka sam, nosim tenisice, imam čvrst korak koji prenaglasim kada se noću osjećam ranjivom: kada su ulice prazne, a prema meni ide usamljeni muškarac ili skupina njih ili kada začujem nekoga iza sebe. Tada promijenim govor tijela kako bih izgledala fizički jaka. Čak se i naglo okrenem i mrko pogledam. Ponekad muškarac iza mene ljubazno prijeđe cestu. Možda me se boji. U dvadesetima mi je pomogao moj androgini izgled. Prijateljičin otac jednom je rekao da bi se prestrašio da me noću vidi kako mu idem ususret. To nije bio kompliment. Nisam ga kao takvog ni shvatila. Zapravo, ponekad se prestrašim kada ugledam svoje lice u izlogu pokraj kojeg prolazim. Isuse, kako samo divlje izgledam. Sjećam se kako sam se jednom u zrakoplovu nasmiješila malom djetetu, a njegov mi je otac rekao da ga plašim. Hvala.
Sve one godine koje sam živjela sama, iznimno sam pozorno pratila zvukove u zgradi ili na ulici. Sloboda da sama sigurno živiš ne bi trebao biti problem za žene, ali jest. Ipak, to što sam mnogo godina živjela sama, pokazalo se neprocjenjivim za razvoj mog pisanja; mogla sam uživati u slobodi da pišem prema vlastitom ritmu u bilo koje doba dana i noći.“ (Evaristo, Manifest: Kako nikada ne odustati, str. 54.)
Knjiga je podijeljena na sedam dijelova, gdje su navedeni nazivi brojeva (od jedan do sedam) na istoimenim jezicima poput: staroengleskog, jorube, irskog, njemačkog i portugalskog. Evaristo je imala i svoju lezbijsku ‘fazu’, koju potanko opisuje u Manifestu, a koja ju je uvelike odredila u izričaju – kako književnom, tako i umjetničkom u cjelini.
No, Evaristo nije u potpunosti ovdje prikazana, ako se ne dotaknemo njena katolička odgoja, koji ju je obogatio ali, na određeni način, i zakinuo.
„Za one među nama koji ne prožive bezbrižno rani život i koji ne nauče nikada ne odustajati, dužnost je savjetovati mlade kako da postupe isto. Ljudi kojima su elitne škole i podrijetlo poslužili kao odskočne daske za najbolja sveučilišta i zanimanja poznaju sustav iznutra te svojim iskustvom mogu biti od neprocjenjive pomoći onima koji su odrasli bez povlastica. Velika sam pobornica mentorstva i rado bih da ga više ljudi preuzme.“ (Evaristo, Manifest: Kako nikada ne odustati, str. 111.)
Međutim, Evaristo nije persona non grata, nego dubinski ponizna, skromna i humana osoba. Studirala je u kasnim četrdesetima, ali postala sveučilišna profesorica, što mene (nimalo) ne začuđuje. Ostaje evidentno da je gluma na kazališnim daskama, ostala njena prva i posljednja ljubav.
Evaristo je moguće opisati u tri riječi: kreativnost, obrazovanje i aktivizam. Zapamtite ovo, poslije pročitanog: „Nisam doživjela uspjeh preko noći, ali sve se promijenilo preko noći.“, kaže Evaristo.
„Želji za akademskim studijem, koju sam počela ostvarivati kad mi je bilo četrdesetak godina, prethodila je želja za drugom vrstom učenja – osobnim razvojem u koji sam se upustila u tridesetima. Kao što sam prije opisala, ostavila sam kazalište i željela postati objavljivana autorica, što je bio golem korak u nepoznato jer nisam znala imam li talenta da to postignem. No temeljito sam ispitala svoje opcije i zaključila da je pisanje ono što volim više i od čega drugog pa zašto ne probati? Sjećam se da sam pomislila kako ne želim živjeti žaleći, kako ne želim postati osoba koja govori “što ako” ili “da sam barem”, osoba koja nikada nije riskirala idući za svojim snom.“ (Evaristo, Manifest: Kako nikada ne odustati, str. 153.)
Poslije svega mogu reći samo ovo – iznimna knjiga. Toliko poučna, životna i nadahnjujuća. Uz malo riječi i dociranja, rečeno je toliko mnogo. Nećete je ispuštati iz ruku, dok je budete čitali. Moje preporuke, jer s ovom knjigom nećete pogriješiti!“
„Društvo funkcionira preko moćnih & često neprobojnih mreža koje podupiru njegove plemenske hijerarhije te moramo uspostaviti vlastite sustave kao protumjeru. Moramo sljedećoj generaciji prenijeti ono što znamo & izraziti zahvalnost onima koji nam pomažu – nitko ništa ne postiže sam.“ (Evaristo, Manifest: Kako nikada ne odustati, str. 172.)
0 Comments